Talijanski fašisti doveli su na vlast u HRVATSKOJ ustaše . Ustaše su dale Dalmaciju fašistima...
Molat 3.dio
Odšteta - 43 milijuna DEM
Zemaljska komisija Hrvatske za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača ustanovila je 1945.-1946. da su za patnje i smrt Dalmatinaca u konclogoru Molat krivi pojedini fašisti i cijele njihove vojne jedinice, odnosno fašističke vlasti u mjestima sjeverne Dalmacije. Samo logorašima s otoka Murtera trebalo je za patnje isplatiti više od 43 milijuna DEM odštete
General Gaspero Barbera, zadarski perfekt, izdao je 29. travnja 1943. i okružnicu o "nemilosrdnom postupku i upotrebi vatrenog oružja protiv stanovništva koje se protivi okupatorskom režimu: ... gađanjem iz puške, ponavljam: gađanjem iz puške, odlučno i nemilosrdno... Svaka forma samilosti isto je što i slabost ili još gore - kukavičluk (str. 20. ZAVNOH-ove knjižice).
U svibnju 1943. Barbera je sve internirce na Molatu proglasio taocima koji će, ako njihovi rođaci ili bilo tko od partizana, obavljajući svoju dužnost, učini kakvu sabotažu, diverziju ili koga ubije, biti strijeljani.
Interniranja na Molatu
Komanda Kraljevskih karabinjera za Dalmaciju u aktu od 23. srpnja 1942. (broj 82/42), upućenom Vladi za Dalmaciju u Zadru, izvješćuje da je toga dana u 9 sati parobrodom Viotti u konclogor na Molatu prevezeno 98 članova familija partizana, od kojih 12 muškaraca, 44 žene, 15 djece od jedne do deset godina i 27 dječaka od 11 do 18 godina. Aktom od 30. srpnja 1942. Komanda izvješćuje da je 29. srpnja u 14 sati istim parobrodom na Molat otpremljeno 236 osoba: 35 muškaraca, 88 žena, 55 djece od jedne do deset godina i 58 dječaka od 11 do 18 godina.
Spomen-groblje na MolatuDržavna zabilješka o tome iz 1945. glasi: Kad se znade da je logor na Molatu jedan od najstrašnijih logora, prozvan logorom smrti, jer su ljudi umirali od gladi, može se lako zamisliti kakva je bila sudbina ove dječice od jedne do deset godina i dječaka od 11 do 18 godina... (str. 23. ZAVNOH-ove knjižice).
Slični primjeri ne bi stali na desetke stranica, te savjetujemo one koji o tome žele iscrpnije podatke da u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu prouče dokumente Zemaljske komisije Hrvatske za utvrđivanje ratnih zločina okupatora i njihovih pomagača (dalje: ZKRZ) iz kutije br. 51, osobito izvještaj Vice Buljana, predsjednika Oblasnog NOO-a Dalmacije, broj S-71 od 20. rujna 1944., poslan Državnoj komisiji, zatim spise ZKRZ-a 2624 od 16. svibnja 1945. do 17. siječnja 1946. (u kutiji br. 52), u kojima su popisi ubijenih građana iz Rogoznice, Tisna, Raslina, Murtera, Pirovca, Jezera, Prukljana, Sonkovića, Gaćeleza, Dazline, Bilica, Betine i s cijeloga kotara Šibenik.
Ukupno je u kotaru bilo ubijeno 1222 Hrvata i 274 Srba (= 1497). Onih kojima je bilo ozlijeđeno tijelo, povrijeđena lična sloboda ili imovina brojčano i poimence teško je nabrojati, ali su popisani (HDA-ZKRZ, kut. 51). U kutiji br. 443. pohranjeni su spisi o ratnim zločincima koji su pomagali Talijanima i Nijemcima (imenovano ih je 26 s područja Šibenika i Knina, od kojih 24 četnika i dvojica ustaša) i o njihovim žrtvama, a zatim slijede - popisi ratnih zločinaca iz njemačkih redova.
Pojedinačne krivnje
Zemaljska komisija Hrvatske za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača (spis 35249/1945.) proglasila je Gaspera Barberu ratnim zločincem i zbog 43 žrtve u Zatonu kraj Šibenika, koje nisu poslušale naredbu da se ne udaljavaju od kuće, već su odlazile obrađivati polje: istjerali su ih iz kuće i tukli! Zločincem je proglašen i zato što je 12. travnja 1942., 28. svibnja 1942. i 6. studenoga 1942. internirao građane Jezera, Betine i Murtera u logore.
Pietro Giancolini, Commisario Prefetizzio u Tisnome, proglašen je 1945. ratnim zločincem zbog hapšenja, interniranja, zlostavljanja i pljačkanja Zvonimira Šikića (Petrova) iz Murtera, mehaničara, rođena 13. studenoga 1910.; Krešimira Šikića (Konstantina), težaka iz Murtera, rođena 5. kolovoza 1913.; Želimira Šikića (Perina) iz Murtera, težaka od 28 godina, Zorke Jadrešić (ud. Ive) iz Betine, težakinje od 39 godina; Šinke Klarin (Stipine) iz Jezera, težakinje od 55 godina; Markete Jelovčić Milin iz Jezera, težakinje od 55 godina, te mnogih drugih (HDA-ZKRZ-Zh. 35234-35288).
Protiv Carla Szommera, koji je 1943. bio upravnik konclogora na Molatu, svjedočio je 1945. i Krešimir Šikić (Konstantina) iz Murtera (sa stotinama ostalih). On je 11. studenoga 1942. do 22. siječnja 1943. bio u internaciji na Molatu: mučen je, kao i svi ostali, glađu, spavao je na goloj zemlji pod šatorom. U svome iskazu istakao je da su agenti i karabinjeri u tom vremenu mučili sve internirce, zlostavljajući ih na različite načine, tako da je, za njegova boravka u logoru, mnogo ljudi umrlo od bolesti i gladi (HDA-ZKRZ-Zh. spis 35281).
Leonardo Fantoli, upravnik logora na Molatu u 1942. godini (diretorre del Campo di concetramente), imao je iste svjedoke kao i Szommer: logoraše koje je mučio i izgladnjavao (HDA-ZKRZ-Zh. spis 35281).
Alberto Araldi, vicebrigadir kot. CC.RR. u Murteru, proglašen je ratnim zločincem i zbog hapšenja, interniranja, zlostavljanja i pljačke K. i Z. Šikića i M. Jelovčić Milin, odnosno da je Zvonimir Šikić bio 12. travnja 1942. uhapšen u Murteru, pušten pa 28. svibnja ponovno uhapšen. Krešimir Šikić bio je uhapšen 6. studenoga 1942., kad i još 510 Murterina i Betinjana, ali je on 22. siječnja 1943., kao jedan od vrlo rijetkih, uspio pobjeći iz molatskoga konclogora. Prema Araldijevu nalogu, uhapšen je 6. studenoga 1942. i Želimir Šikić (Perin) i odveden na Molat, gdje je ostao šest mjeseci (HDA-ZKRZ-Zh. spis 35281).
Što se dogodilo?
Dvaput su talijanski fašisti hapsili u Betini i Murteru, 7. i 11. studenoga 1942. i to jedino iz etničkih i genocidnih razloga. Ukupno su pohapsili 511 stanovnika, najviše djece, a među tim stanovnicima bili su i spomenuti Šikići i još pedesetak poratnih svjedoka - žrtava.
Te žrtve su ispričale (potvrdile dokumente), da su 11. studenoga 1942. brodom Viotti, nakon što su četiri dana proboravile u murterskoj Uljari (na Hramini), odvezene na otok Molat (Meladu). Tu su trojica umrla od gladi, dvojica su odvezena u njemački koncentracioni logor, a ostali su bili uskraćivani u svim ljudskim pravima - od prava na intimu, osobnu higijenu (u šatorima i barakama bili su smješteni stariji muškarci, žene, djevojčice i djeca, a postojao je samo jedan, kasnijne tri pokretna nužnika), do prava na liječenje (umirali su, a da nisu ni vidjeli liječnika), slobodu primanja i slanja pisama i paketa, slobodu primanja novca, slobode posjete itd.
Uvijek su, uz te zabrane, bili izloženi i nasilju, torturama, od kojih su mnogi kasnije postali tjelesni ili psihički invalidi. Do danas (2001. godine) ostala ih je tek četvrtina živih, uglavnom oni koji su 1942. imali godinu-dvije, desetak godina ili su rođeni u konclogoru na Molatu, jer su Talijani bili odveli u logor i trudnice.
Samo je tim logorašima odšteta u 1945. procijenjena na ukupno 43,047.000 predratnih dinara (cca toliko sadašnjih DEM), a osim spomenutih 14 ratnih zločinaca optuženi su i Treća četa 170. bataljuna Vespri (fašistički policajci iz Napulja), 20 granatijera 2. regimente granatiera di Sardegna (sa sjedištem u Murteru), fašistička četa 112. bataljuna Tenere (sa sjedištem u Pirovcu), Karabinjerska stanica Murter, karabinjeri Stanice u Tisnom, upravno osoblje konclogora Fertiglia-Alghero u provinciji Sassari i upravno osoblje nepoznatih logora u Njemačkoj. Nikome od njih u poraću nije pala ni dlaka s glave: nema dokumenata o njihovu hapšenju!
Dokazi o etničkom čišćenju
Nudeći našim ljudima iz konclogora u Dalmaciji ili u Italiji utočište i sklonište u tuđini, u nepoznatom kraju, kod nepoznatih ljudi, a nakon što su im popalili sela, talijanski fašisti su, zapravo, provodili politiku denacionalizacije okupiranih područja, te asimilacije njihovih stanovnika - preseljavanjem, a to je - etničko čišćenje, ratni zločin
Još jedna, gotovo neistraživana, dokumentacija o fašističkim logorima uz istočnu (našu) jadransku obalu 1942-1943. potvrđuje kako je stradao narod na ovim prostorima. Potvrđuju to dokumenti Komande VI. armijskog korpusa - Civilna kancelarija, primjerice dokument br. 1590/T.G. prot. V.P. 39 od 27. travnja 1942. XX, u kojem je riječ o internaciji, a koji je poslan komandama pješadijskih divizija Marche (V.P. 32), Messina (V.P. 91), Cacciatori delle Alpi (V.P. 100), Murge (V.P. 154) i Emilia (V.P. 155), zatim Komandi Alpske divizije Taurinense (V.P. 200), Komandi Kraljevskih karabinjera VI. armijskog korpusa - sjedište, te na znanje Njegovoj ekselenciji Prefektu iz Kotora.
U tom dokumentu dopunjavaju se propisi o načinu interniranja u logore na tvrđavi Mamula i na Prevlaci, i to svih osoba koje su pod civilnom vlasti prefekta iz Kotora. Ističe se da u normalnoj situaciji vlast, prije interniranja, treba da obavještava Komandu VI. armijskog korpusa, pa ona određuje logor u koji će pojedinac ili grupa biti upućeni, a prijedlog o interniranju podnose prefektu iz Kotora komande divizije (radi odluke). U slučaju iznenadne - hitne ratne potrebe i operacija velikog obujma, komande divizija izravno predlažu internaciju Komandi VI. armijskog korpusa, a zapovjednik Korpusa poslije obavještava prefekta u Kotoru (I. zona).
U II. zoni, kad komande divizija obavijeste o internaciji i nadležne hrvatske policijske vlasti i Komandu VI. korpusa, zapovjednik Korpusa odlučivao je o svakoj internaciji civilnih osoba, bilo da se odnose na obitelji, skupine ili cijelo selo. U III. zoni, u svakom slučaju (i u normalnoj situaciji i u slučaju hitne ratne potrebe), zapovjednik Korpusa odlučivao je o svakoj internaciji. Nijedan internirani nije više mogao biti oslobođen logora bez odobrenja zapovjednika armijskoga korpusa - generala R. Dalmazza i dodijeljenog mu časnika Luigiaja Ononia (taj dokument preveden je i sravnjen 8. studenoga 1945. na Cetinju).
On potvrđuje tko je odobravao - naređivao slanje ljudi u konclogore, a tako je bilo na cijelome prostoru pod talijanskom okupacijom, odnosno da je bilo i - samovolje logorskih zapovjednika (HDA-ZKRZ-GUZ 1945, spisi 2624/16, kutija br. 51).
U logore i nemoćni
Sljedeći dokument što ga uvijek treba imati na umu, onaj je Komande VI. armijskog korpusa - Civilna kancelarija, broj 1297/42, V.P. 30/III/1942., o koncentracionim logorima, a koji je također poslan navedenim divizijama, zatim Komandi CC.RR. armijskoga korpusa (sjedište) i na znanje Komandi 2. armije (V.P. 10), Intendaturi 2. armije (V.P. 10), komandi artiljerije VI. korpusa (sjedišta), Komandi inženjeraca VI. korpusa, direkcijama saobraćaja, saniteta, komesarijata, administracije i konjske i veterinarske direkcije VI. korpusa (sjedište). U njemu se navodi da su osnovani koncentracioni logori Mamula (na ulazu u Boku kotorsku) i na Prevlaci (oko dva kilometra od rta Oštro), te da zapovjednik VI. korpusa naređuje:
1. Da se u tvrđavu Mamula upute:
a) civili oba spola: starci, žene, djeca i nemoćni, za koje ne postoje direktne krivnje, a kojima je potrebno ograničiti slobodno kretanje, radi mjera sigurnosti ili javne sigurnosti;
b) uhapšeni i zatvoreni za koje se dobilo uvjerenje da su prema njima potrebne mjere opreza (uzimanje talaca i dr.).
Za ove posljednje, utvrđenje krivnje ima se staviti u dužnost komandama divizija, koje će izvršiti istragu i izvijestiti ovu komandu o odlukama" (HDA-ZKRZ-GUZ 1945., spisi 26524/16, kutija 51).
Zabrane - i sastajanja!
Za rasvjetljavanje konclogorske problematike vrlo je značajan dokument kojim zapovjednik talijanske divizije Sassari, u skladu s naređenjem zapovjednika 2. talijanske armije, preuzima svu vojnu i građansku vlast na području Knina, tvrdeći da su hrvatske vlasti podložne mojim izravnim zapovijedima.
Nakon preuzimanja sve vlasti, naredio je:
1. Svim građanskim osobama zabranjuje se kretanje po ulicama od 21 do 05 sati: svatko tko u to vrijeme bude zatečen bez moje izričite dozvole, bit će uhapšen; ako na poziv organa javne sigurnosti pokuša pobjeći, bit će strijeljan.
2. Svatko tko ne pripada regularnim hrvatskim oružanim snagama, a ima oružje, eksplozivnog materijala i municije, dužan je predati ih 2. kolovoza t.g., odnosnim hrvatskim oružničkim vlastima.
3. Svatko tko ne pripada regularnim hrvatskim oružanim snagama ili tko nije proviđen mojom izričitom pismenom dozvolom, a bude zatečen da se kreće sa oružjem, bit će smjesta strijeljan.
4. Svatko tko učini nasilje nad osobom ili stvari bit će smjesta strijeljan.
5. Zabranjeni su privatni i javni sastanci, izuzeto oni u mjestima bogoslužja.
6. Zabranjeno je svako kretanje bilo kakvih motornih vozila koji nisu proviđeni mojom izričitom dozvolom.
Nema povratka u rodni kraj
Dano u Kninu 1. kolovoza 1941. XIX., general-zapovjednik Divizije Furio Monticolli" (HDA-ZKRZ-GUZ 1945, kutija br. 6, inv. br. 10789).
Major M. Marucci, koji je bio dodijeljen Štabu VI. armijskoga korpusa - Civilna kancelarija, a prema naređenju šefa Generalštaba, izdao je 7. travnja 1942. (XX) vojni akt br. 1354/1942. - V.P. 39, poslan zapovjednicima pješadijskih divizija Marche, Messina, Cacciatori delle Alpi i Emilia (V.P. 32, 91, 100, 155), Komandi alpske divizije Taurinense (V.P. 200) i Komandi Kralj. karabinjera VI. armijskog korpusa (sjedište), vezujući to s aktom broj 1297/t.g. od 30. ožujka 1942. Poslao im je i akt Ureda ustrojstva 2. armijskoga korpusa izdan 17. ožujka 1942. pod br. 01971 O pravilima unutrašnje organizacije koncentracionih logora za političke zatvorenike, u kojima se ističe - različitost strukture konclogora, specijalne prilike u istom logor, te način pridržavanja dotadašnjih propisa o interniranim ženama i o onima koji su tek pod istragom (kojima tek treba dokazati krivnju). (HDA-ZKRZ-GUZ 1945., kutija br. 6).
Možda za ovu prigodu najznačajniji dokument onaj u kojem je općinska uprava u Crnom Lugu (Bosconero), kotar Čabar, molila 18. lipnaj 1943. (broj 668/43), riječku Prefekturu da iz konclogora Treviso bude oslobođeno stanovništvo područnog sela Malo Selo, koje je 2. kolovoza 1942. bilo svekoliko internirano. Molbi je priložen popis od 108 interniraca, te istaknuto njihovo dobro vladanje u logoru. Nakon provedene stanovite policijske istrage, kapetan Felice Nappi, komandir karabinjerske čete, izvijestio je Questuru u Rijeci: ... Internirani su nakon uništenja sela Malo Selo, gdje su stanovali, a u svrhu zaštite. Protivim se udovoljenju molbe za oslobađanje, napominjući da u Crnom Lugu ne bi našli ni stana ni pomoći, te, ukoliko bi bilo moguće, bilo bi svrsishodno dodijeliti ih kakvoj poljoprivrednoj zadruzi u Italiji, dajući im time zanimanje i rad.
Nudili su im, dakle, utočište i sklonište u tuđini, u nepoznatom kraju, kod nepoznatih ljudi, a to je politika denacionalizacije okupiranog teritorija i asimilacije njegova stanovništva - preseljavanjem, odnosno - etničko čišćenje, kako je, obrađujući taj slučaj 17. svibnja 1947., zaključio dr. Vladimir Jenko u Rijeci-Sušaku.
(Nastavlja se)
Život u dvije priče
Unutrašnji život u konclogoru Molat bio je strašniji i nepodnošljiviji nego u bilo kojem od 200 logora talijanskih fašista na našoj jadranskoj obali i u Italiji, što je fašističko Ministarstvo rata pokušalo prikriti "humanim" propisima. Kako u interesu zaštite građana od stresa neke priče i nije uputno iznositi javno, evo onih manje šokantnih
Nadovezujući se na već spomenute dokumente, nemoguće je izbjeći naredbu 2. armije (talijanske) - Ured ustrojstva o Propisima za funkcioniranje konclogora za politički sumnjive osobe (zatvorenike), a u kojem se kaže da nadležne komande moraju nadzornu službu u logorima za političke zatvorenike organizirati na način da pruži apsolutnu garanciju kako će svaki pokušaj bijega biti energično i efikasno spriječen, i da svaki zatvorenik stekne uvjerenje kako nitko živ ne može izići iz logora... (to se odnosi na kućni red, straže, ophodnje itd.).
U tu svrhu interniranima je bilo zabranjeno:
a) da se noću približe žici u logorima;
b) da noću u konačištima iziđu iz prostorija radi kretanja u dvorištima.
Stražari su morali biti - specijalni karabinjeri, izuzeti iz armijskih korpusa. Svaka logorska komanda morala je izraditi vlastite propise za slučaj uzbune, zračnog napada, požara u logoru itd. Te propise odobravala je komanda nadležne divizije ili teritorijalne obrane u čijoj je nadležnosti bio logor.
Idila iz pravila
Slika stupova srama za koje su u logoru Molat vezivali internircePostupak s osumnjičenicima obuhvaćao je devet točaka:
1. internirani su smatrani zatvorenicima (u vlastitoj odjeći), što je podrazumijevalo i jedino - grupne izlaske;
2. učestalo, strogo i detaljno trebalo je pregledavati nove zatvorenike u konclogoru;
3. prozivke su morale biti što češće;
4. zabranjeno je bilo igrati karte, a pušiti se moglo jedino za danje šetnje;
5. svećenici i kaluđeri, koji su bili smješteni u posebnim prostorima, nisu imali pravo ispovijedanja;
6. dvije žene od povjerenja detaljno su morale pretresti internirane žene - prije ulaska u logor, te ih odvojiti od muškaraca, i upozoriti na zabranu kretanja izvan logora;
7. u barakama je trebalo biti po 20 interniranih, s izabranim starješinom koji zna talijanski;
8. logoraši su svakih 15 dana mogli kući pisati po jednu poštansku dopisnicu, s tim što je sva pošta bila strogo cenzurirana;
9. sve koji su kršili logorsku disciplinu trebalo je staviti u logorski zatvor ili okovati, a pokušaje pobune odmah prijaviti vojnome ratnom sudu okruga.
Komandanti logora bili su ovlašteni da u logoru primijene pravila o sudskim zatvorima.
U spomenutim pravilima bilo je još štošta napisano, primjerice o sanitetskoj i higijenskoj službi (zdravstveni pregledi, kupaonica s vrućom vodom, liječnik u ambulanti, upućivanje teških bolesnika u najbližu stalnu vojnu bolnicu), o administraciji i opskrbi (da je internircima zabranjeno prodavati dragocjenosti i ostale vrijednosti skuplje od 20 lira kako bi u kantini nabavili voće i duhan, da će dobivati obroke kakve je Ministarstvo rata propisalo za dočasnike i vojnike u trupama, s mogućnošću nabave sezonskog voća), da će svaki logoraš dobiti po jedan ručnik, porciju, limenu posudu, žlicu, slamaricu, tri ćebeta, 7 kg slame za ležaj, sapun, kuhinjske predmete i sve što im je potrebno za čistoću u stvarnoj visini potrošnje, da u logoru logoraši neće ništa raditi osim cijepanja drva za kuhanje, pranja porcija i kupanja, zatim održavanja prostorija, nošenja vode itd.
Takva pravila potpisao je general armijskog korpusa Mario Roata (prevedena su i ujednačena s originalom u Cetinju 8. studenoga 1945.), a sjećanja logoraša ne sadrže ni minimum takve idiličnosti, već besprimjernu okrutnost.
"Otok suza i smrti"
U listiću Dalmatinka u borbi (god. I. br. 1), što ga je 15. travnja 1943. izdao Odbor AFŽ-a za Dalmaciju, strši tekst Molat - otok suza, stradanja i smrti, u kojem je Milenka Sekulić napisala: Molat - lijepi i krševiti otok na Jadranskom moru! Nekad gordi čuvar plavog mora, danas je strašno ime za stotine i tisuće naših očeva, majki, djece, sestara i braće, boraca za slobodu Dalmacije... ’Campo concetramento’. Mislili su krvavi fašisti da će pokolebati borbeni moral naših boraca odvođenjem njihovih porodica na taj strašni otok... Na Molatu zatvorenici žive pod šatorima, na goloj zemlji, gladni, žedni, goli i bosi. Čak 5000 zatvorenika logora svrstava se svako jutro u redove i jedan po jedan prima pola litre vode dovezene na otok brodom-cisternom. To pola litre vode služi im za pranje i piće. A obrok tople vode s nekoliko zrna graha u njoj dovoljan je samo za najokrutniju smrt na koju su fašisti osudili naše roditelje i braću: za tiho umiranje.
Na Molatu se umiralo od gladi, žeđe i studeni, od suza, poniženja i bezakonja, od batina i životinjskih postupaka crnokošuljaša. Na Molatu, toj živoj grobnici ljudi, žena i djece, danomice haraju najstrašnije bolesti, koje crpe i posljednju snagu iznemoglih robijaša koje nije dotukao bijedni život i okrutna čizma tamničara..."
Nadalje se u tom tekstu navodi kako su iz pakla pobjegla dvojica, te pokušala još sedmorica (uspjelo je šestorici, a sedmog su noću vidjeli i izrešetali, te cijeli logor prisilili da ga gleda).
Žena koja se izvukla iz molatske grobnice i o tome pričala, istakla je: Od toga dana život je u logoru postao teži.
Zubi ispadali od gladi
- Budući da sam i ja jedan od interniraca, uhapšenih 15. siječnja 1943. na otoku Ugljanu, te zatvorenih, grubo ispitivanih i zlostavljanih sedam dana u podrumskom prostoru škole u Preku, a nakon toga (21. siječnja 1943.) M/b Sv. Josip, luke pripadnosti Lukoran, prevezen u koncentracijski logor na Molatu, ističem: u srcu zime bili smo smješteni u male šatore (tende), predviđene za dvojicu, a nas je bilo četvorica. Naletom vjetra, tende smo morali držati rukama, da ih vjetar ne iščupa i odnese. Tek poslije mjesec dana prebačeni smo u barake - ispričao je u svojem još neobjavljenom tekstu Boris Baraba iz Zadra, dodajući: Na svakom kraju barake bile su postavljene ’kible’, a jedna i u sredini, za fiziološke potrebe noću. Kako nas je u barakama bilo bolesnih i nemoćnih, od nas više od 200 uvijek je netko bio na toj nesretnoj ’kibli’, ili je vršio nuždu ili je povraćao. To je u baraci bio dodatni smrad, a bili smo jako isrcpljeni od gladi, buha i ušiju. Cijele noći smo se češali i ’gledali’ one na ’kiblama’. Tako je proticao naš ’noćni odmor’. Mnogo puta nisu protiv smrada pomogla ni česta pranja barake lizolom...
Dio priče Ive Stamaća, ispričane nedavno (6. listopada 2001.) u jednim novinama, glasi: Mene su u logor odveli 28. siječnja 1943., točno na rođendan, noću, s majkom i sestrom. Već prvog dana nije se moglo spavati od stjenica, ušiju i žohara. Ujutro bi nas, čim zatrubi truba, šibama istjerali vani. Stjerali bi nas vani da u redu čekamo dnevnu porciju vode - kutlaču tople kišnice. Dali bi nam i dvije slane srdele, slane kao more, a pokvarene... U podne je bio ručak: jedna kutlača vode u kojoj je plivala jedna jedina žlica riže. Uz to bi nam dali i šest dekagrama kruha. zamisli, šest dekagrama. Nije to bilo sve od ’spize’. Nekakav fanatik iz kuhinje dosjetio se da dnevnu porciju boba podijeli na pola. Stvar i ne bi bila toliko tragična da se dnevna porcija nije sastojala od jednog jedinog boba! Pa sad ti preživi s jednom žlicom riže i polovicom boba...
Kaže da su im zubi počeli ispadati od gladi, da su se svakom logorašu mogla izbrojiti rebra.
(nastavlja se)
Gluhi državnici
Iako su Tuđmanu i Mesiću, javnotužilačkoj i sudskoj vlasti HDZ-ove i koalicijske vlade, županima Zadarske i Šibensko-kninske županije, gradonačelnicima Zadra i Šibenika, zastupnicima u Saboru s tamošnjih područja i drugim upućena po dva-tri pisma o Molatu, nitko još nije odgovorio, ali su stigli odgovori od konzula i veleposlanika značajnijih država, od Vijeća Europe i Ujedinjenih naroda. Slijedi li tužba logoraša Međunarodnom sudu u Haagu?
Političari, suci, policajci i ostali sve do 1998. gotovo nigdje nisu mogli bilo što pročitati o tragedijama ljudi iz konclogora na Molatu, a te godine, osim prvih tekstova u javnim medijima, Udruga logoraša antifašista Molat iz Zadra, pa i dr. sc. Josip Grbelja, autor ovog podlistka, uputili su prva pisma nadležnima u Republici Hrvatskoj i u svijetu, moleći ih za razumijevanje i pomoć u zaštiti njihovih ljudskih prava.
Među prvim odgovorima (utjehama i razumijevanjima, iznenađenjima da je toliko prešućivanje bilo moguće i sl.) najupečatljivije, iako "najhladnije" doima se odgovor generalnog konzula Republike Italije u Rijeci Gianfranca de Luigija, što ga je riječki odvjetnik Oskar Skerbec, stalni sudski tumač za talijaski jezik, preveo, te poslao Udruzi logoraša antifašista Molat u Zadru. Odgovor glasi: Ministarstvo inozemnih poslova Italije obavijestilo nas je kao što slijedi: Pozitivne talijanske norme ne predviđaju koncesiju penzionih beneficija u korist stranih državljana koji su bili internirani u talijanskim koncentracionim logorima. Ujedno, dogovorom između Italije i Jugoslavije od 18. prosinca 1954. regulirana su sva međusobna potraživanja ekonomskog i financijskog karaktera koji proizlaze iz Ugovora o miru, uključivši i ratne naknade štete putem isplata jednog paušalnog iznosa. Srdačni pozdravi!
UN preopterećen...
Groblje logora Molat iz 1942.-1943. godineAutoru ovog podlistka, na pismo od 20. ožujka 1998., napisana su imena 511 bivših interniranih Betinjana i Murterina, u kojem je zatražen savjet o pravu koje ne zastarijeva, odgovorila je u ime Komisije za ljudska prava UN-a u Ženevi Helga Klein navevši: Nažalost, zbog ograničenih rashoda, a velikog broja priopćenja dobivenih u Ujedinjenim nacijama, nemamo mogućnosti odvojeno odgovoriti na svako priopćenje. Isto Vas tako uvjeravam da je Vaše priopćenje pročitano s pažnjom i njegov je sadržaj dužnim načinom primljen na znanje. Izražavajući žalost u svezi s tim što Sekretarijat OUN-a nije u stanju pružiti Vam neposrednu pomoć u pitanju koje se javlja predmetom Vašega priopćenja, htjeli bismo da znate kako djelatnost Vrhovnog komesara za prava čovjeka umnogome zavisi od ukupnog sadržaja priopćenja dobivenih iz svih svjetskih država, u tom broju i Vašega. Zato Vam zahvaljujemo na tome što ste našli vremena i pisali nam.
Iz Vijeća Europe u Strasbourgu 2. travnja 1998. odgovorila je Jane Dinsdale, iz Glavnog ureda Europske komisije za ljudska prava, da je naše pismo predano Komisiji, ali da ta komisija ne može razmatrati o kršenjima ljudskih prava koja su se zbila prije 1953. godine, pa da žrtve mogu pronaći niz adresa, primarno kroz domaće zakone.
Veleposlanici - osjećajni!
Ondašnji američki veleposlanik u Zagrebu William D. Montgomery 8. travnja 1998. odgovorio je: SAD su uvjerene da se svi takvi slučajevi moraju pravedno riješiti bez obzira na etničku ili bilo koju drugu pripadnost. Uputio je žrtve da se obrate na Tatjanu Burjačenko-Grubišu u Pravnoj klinici za ljudska prava, Zagreb, Jurišićeva 5/III ili Hrvatskome helsinškom odboru za ljudska prava, Zagreb, Smičiklasova 23. Dodao je: Američko veleposlanstvo je financijski potpomoglo ove organizacije kako bi mogle pomoći ljudima koji imaju problema s ljudskim pravima. Uvjeren sam da će vam oni biti od pomoći pri rješavanju vaših problema.
Hans-Dieter Steinbach, savjetnik u Veleposlanstvu Savezne Republike Njemačke, odgovorio je 7. travnja 1998., navevši da je pitanje odštete za žrtve rata i naknade štete u odnosima između Savezne Republike Njemačke i bivše Jugoslavije zaključno regulirano još 1973. Tada su se - naveo je - savezni kancelar Brandt i predsjednik Tito sporazumjeli u Bonnu da će se otvorena pitanja iz prošlosti riješiti dugoročnom suradnom na gospodarskom i drugim područjima. Ispunjavajući taj dogovor, Njemačka je odobrila bivšoj Jugoslaviji vrlo povoljno kredite u ukupnoj vrijednosti od 1 milijarde DEM. Već šezdesetih godina njemačka Savezna vlada plaćala je odštete tadašnjoj jugoslavenskoj vladi...
Dr. Rudolf Bogner, izvanredni i opunomoćeni veleposlanik Republike Austrije u Zagrebu, odgovarajući 23. travnja 1998. na pismo, naveo je: Zahvaljujem Vam na Vašem napisu o žrtvama fašizma na otoku Murteru, jer ste mi pružili uvid u poglavlje ’neznani stradalnici fašizma odnosno Drugoga svjetskoga rata’. Vjerojatno se slažete sa mnom u ocjeni da još ni izdaleka nismo proradili tu povijest i učinili sve da pružimo odštetu i zadovoljštinu nevinim žrtvama. Upravo u tom pravcu rade austrijske vlasti i nastoje da se i na međunarodnome planu konačno razvija svijest za odgovornost koju i kasnije rođene generacije moraju gajiti prema toj prošlosti. Budite stoga uvjereni da Republika Austrija u okvirima svojh mogućnosti poduzima sve da svima znanim, ali i neznanim stradalnicima, odnosno njihovim nasljednicima, osigura taj vid ljudskih prava. Jasno je, međutim, da za to treba volje i spremnosti šire međunarodne zajednice. Primite izraze moga osobitog štovanja.
Na pismo nisu odgovorila veleposlanstva u Zagrebu - rusko, francusko, britansko i talijansko!
Svakom jedno pitanje
Svakoga potpisnika tih odgovora, iako neki nisu više na "starim" funkcijama, podsjećamo:
Ako je između Italije i Jugoslavije još 1954. sve riješeno bilateralnim mirovnim i međunarodnim ugovorima, kako to da esuli u Italiji svake godine traže odštetu od Hrvatske, koja im je i obećana, i već je ušla u proračun za 2002., te čak u Hrvatsku šalju predsjednike i premijere da ubrzaju isplatu. Zar je u Hrvatskoj zaboravljen Ugovor o miru sa Italijom objavljen u Službenom listu FNRJ od 29. kolovoza 1947., u kojem se spominje talijanska odšteta Jugoslaviji od 125.000,000 USD?
Helgu Klein iz UN-a u Ženevi pitamo: Zašto globalizacijski, univerzalno, na osnovi priopćenja dobivenih iz svih svjetskih država, tumači konkretan primjer kršenja ljudskih prava i ratnog zločina u Hrvatskoj koji ne zastarijeva ni po jednoj međunarodnoj konvenciji još od Haaškog reglementa iz 1907.
Jane Dinsdale polazi od 1953. (Hrvatska tada nije potpisala Konvenciju...), a prešućuje da su tadašnje konvencije i deklaracije temeljene na Haaškom reglementu iz 1907.
Williama Montgomeryja pitamo: Zašto je "spustio" slučaj na domaći (hrvatski) teren, na domaće udruge, kad one nisu, iako su mogle čitati o molatskim žrtvama, ni riječju pokazale - solidarnost?!
Hansa Dietera Steinbacha samo podsjećamo da Savezna Republika Njemačka sada (2001. godine) isplaćuje odštetu žrtvama nacizma, osobito onima koji su 1941.-1945. bili na prisilnom radu u Njemačkoj, te da je od Veleposlanstva SR Njemačke u Zagrebu 1998. samo traženo - razumijevanje, savjet, a ne odšteta za logoraše na Molatu.
Hrvatska bi u cijelom kompleksu molatske problematike trebala već jednom pozvati znalce, stručnjake, da oni kažu istinu o neprebolnim patnjama ljudi, a ne šutjeti, jer ta šutnja može biti skuplja od odštete koju traže preživjeli iz konclogora na Molatu.
Može se, naime, ipak, reći da konclogor na Molatu više nije svjetska nepoznanica, a uskoro se, koliko ovaj autor zna, očekuju dvije knjige i snimanje filma s kojim bi se išlo na međunarodne festivale.
Posjetio sam izložbu u HRVATSKOM POVJESNOM MUZEJU, Matoševa 9, u gornjem gradu. Vrijedi pogledati i upoznati dio naše povjesti iz 2. svjetskog rata.
El Shatt nije mjesto, nije selo, ni grad. To je tek jedan od pojmova na zemljopisnoj karti Egipta. Nepreglednu Sinajsku pustinju, koja se prostire kuda god pogled dopire, tu razbija tek uskotračna Kubri željeznica koja upravo u blizini El Shatta prelazi preko Sueskog kanala i skreće prema stotinama kilometara udaljenoj izraelskoj granici.
I upravo tu, na vrućem azijskom pijesku, nalazio se u vrijeme Drugoga svjetskog rata (od 2. veljače 1944. do 20. ožujka 1946.) izbjeglički logor hrvatskoga stanovništva iz Dalmacije i dalmatinskih otoka.
Ali to nije bio običan izbjeglički logor, poput poljskih, grčkih ili čeških koji su se u to vrijeme također nalazili na Srednjem istoku. Oni su bili pod potpunom kontrolom savezničkih organizacija koje su vodile brigu o izbjeglicama.
Izbjeglički logor El Shatt po svojoj organizaciji bio je potpuno autonoman. Nalazio se u stranoj državi, ali je cijelo vrijeme svoga postojanja predstavljao stvarni djelić zemlje iz koje je došao. Nevjerojatnom upornošću ljudi svladane su sve prepreke, nadvladane nemilosrdne klimatske prilike i stvoren je u doslovnom smislu riječi pravi grad koji je umjesto kuća imao šatore. Grad s preko 26.000 stanovnika. Grad s ulicama, „kućnim brojevima“, školama, bolnicama, ambulantama, poštanskim uredima, kazalištima, pjevačkim zborovima, nogometnim i sportskim klubovima, grobljem i crkvama. Grad s javnim kupaonicama, kuhinjama, svakodnevnim i tjednim tiskom... I to je sve izgrađeno bez novaca, bez prave zakonodavne i izvršne vlasti, bez policije, bez prisile. No, to nije bio nimalo lagan zadatak. Zahtijevao je velike organizacijske i diplomatske sposobnosti ljudi koji su ga vodili, a od samih izbjeglica izuzetnu izdržljivost i samodisciplinu.
Izbjeglički logor hrvatskoga stanovništva El Shatt predstavljao je tada, a i danas izuzetan primjer pobjede ljudi nad prirodom i svim nedaćama koje donosi život u izbjeglištvu. Istovremeno, on je nenadmašan primjer očuvanja i isticanja hrvatskoga nacionalnog identiteta, njegovih stoljetnih narodnih običaja, jezika i kulture, njegove snage i domišljatosti da u nemogućim uvjetima nastavi živjeti životom svoga rodnog kraja, Dalmacije i dalmatinskih otoka.
(Nataša Mataušić, iz kataloga izložbe El Shatt, HPM, prosinac 2007.)
Dječji rad, Milka Drakulić
Izložba na temelju stručnih i znanstvenih istraživanja putem raznovrsne originalne muzejske građe koja se čuva u Hrvatskom povijesnom muzeju kao i posuđene građe iz drugih muzejskih institucija i arhiva (Arheološki muzej Split - Područna zbirka „Issa“, Centar za kulturu Vela Luka, Gradski muzej Makarska, Muzej grada Splita, Hrvatski pomorski muzej Split, Državni arhiv Split i Hrvatski državni arhiv u Zagrebu) te iz privatnih ostavština, prezentira organizaciju života u logoru El Shatt, u literaturi poznat kao grad u pustinji ili platneni grad.
Iako je već bilo upriličeno nekoliko izložbi o izbjegličkom logoru El Shattu, prva izložba je bila organizirana još 1944. godine u Egiptu, Hrvatski povijesni muzej na temelju bogate muzejske građe koju posjeduje ovom izložbom nastoji dati prikaz života u izbjegličkom logoru prije svega iz perspektive običnog čovjeka, lišenog tadašnjih složenih političkih, vojnih te diplomatskih odnosa između Saveznika, NKOJ-a i Vlade Kraljevine Jugoslavije u izbjeglištvu.
Preko 900 muzejskih predmeta razvrstano je u tri glavne tematsko-kronološke cjeline unutar kojih su predstavljene pojedine podteme: Nastanak logora (put izbjeglica i osnivanje logora), logor El Shatt (organizacija života i rada, kulturni i vjerski život, žene, djeca i starci u logoru) i Repatrijacija (povratak u domovinu).
Pogled na šatorski grad s vodotornja
Originalni dokumenti, fotografije, tiskovna građa, predmeti iz svakodnevnog života, likovna djela i dječji radovi, autentični britanski filmovi „The nine hundred“ i „The Star and the Sand“ iz 1944. te dokumentarni film „Zbjeg 1943. – 1946.“ autora Aleksandra F. Stasenka iz 80-tih godina zatim neprocjenjiva sjećanja i memorabilije sudionika Zbjega te sekundarni materijal predstavljen u vidu multimedijalne i interaktivne prezentacije prikazuju život izbjeglog stanovništva koje je usprkos nepovoljnim klimatskim i teškim životnim uvjetima uspjelo organizirati sve aspekte mirnodopskog života.
Autorica idejne koncepcije izložbe i urednica pratećeg kataloga je muzejska savjetnica HPM-a Nataša Mataušić.
Autor prostorne koncepcije i oblikovanja izložbe je Arhitektonski atelier Hržić: Iva Jerković, dipl.ing.arh.
Na izložbenom projektu radile su Rhea Ivanuš (Vjerski život, Rad fotosekcije i snimatelji Zbjega), Dubravka Peić Čaldarović (Tisak El Shatta) i Snježana Pavičić (Likovni život)
Video i multimedijalna prezentacija: Ivan Marušić Klif
Dizajn i digitalna priprema za izradu panoa i aplikacija: Marko Šesnić i Goran Turković
Dizajn zvuka: Vjeran Šalomon
Izložba će biti postavljena do kraja rujna 2008. godine.
Radnim danom od 10 – 18 sati, vikendom od 10 – 13 sati.