Talijanski fašisti doveli su na vlast u HRVATSKOJ ustaše . Ustaše su dale Dalmaciju fašistima...
Molat 3.dio
Odšteta - 43 milijuna DEM
Zemaljska komisija Hrvatske za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača ustanovila je 1945.-1946. da su za patnje i smrt Dalmatinaca u konclogoru Molat krivi pojedini fašisti i cijele njihove vojne jedinice, odnosno fašističke vlasti u mjestima sjeverne Dalmacije. Samo logorašima s otoka Murtera trebalo je za patnje isplatiti više od 43 milijuna DEM odštete
General Gaspero Barbera, zadarski perfekt, izdao je 29. travnja 1943. i okružnicu o "nemilosrdnom postupku i upotrebi vatrenog oružja protiv stanovništva koje se protivi okupatorskom režimu: ... gađanjem iz puške, ponavljam: gađanjem iz puške, odlučno i nemilosrdno... Svaka forma samilosti isto je što i slabost ili još gore - kukavičluk (str. 20. ZAVNOH-ove knjižice).
U svibnju 1943. Barbera je sve internirce na Molatu proglasio taocima koji će, ako njihovi rođaci ili bilo tko od partizana, obavljajući svoju dužnost, učini kakvu sabotažu, diverziju ili koga ubije, biti strijeljani.
Interniranja na Molatu
Komanda Kraljevskih karabinjera za Dalmaciju u aktu od 23. srpnja 1942. (broj 82/42), upućenom Vladi za Dalmaciju u Zadru, izvješćuje da je toga dana u 9 sati parobrodom Viotti u konclogor na Molatu prevezeno 98 članova familija partizana, od kojih 12 muškaraca, 44 žene, 15 djece od jedne do deset godina i 27 dječaka od 11 do 18 godina. Aktom od 30. srpnja 1942. Komanda izvješćuje da je 29. srpnja u 14 sati istim parobrodom na Molat otpremljeno 236 osoba: 35 muškaraca, 88 žena, 55 djece od jedne do deset godina i 58 dječaka od 11 do 18 godina.
Spomen-groblje na MolatuDržavna zabilješka o tome iz 1945. glasi: Kad se znade da je logor na Molatu jedan od najstrašnijih logora, prozvan logorom smrti, jer su ljudi umirali od gladi, može se lako zamisliti kakva je bila sudbina ove dječice od jedne do deset godina i dječaka od 11 do 18 godina... (str. 23. ZAVNOH-ove knjižice).
Slični primjeri ne bi stali na desetke stranica, te savjetujemo one koji o tome žele iscrpnije podatke da u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu prouče dokumente Zemaljske komisije Hrvatske za utvrđivanje ratnih zločina okupatora i njihovih pomagača (dalje: ZKRZ) iz kutije br. 51, osobito izvještaj Vice Buljana, predsjednika Oblasnog NOO-a Dalmacije, broj S-71 od 20. rujna 1944., poslan Državnoj komisiji, zatim spise ZKRZ-a 2624 od 16. svibnja 1945. do 17. siječnja 1946. (u kutiji br. 52), u kojima su popisi ubijenih građana iz Rogoznice, Tisna, Raslina, Murtera, Pirovca, Jezera, Prukljana, Sonkovića, Gaćeleza, Dazline, Bilica, Betine i s cijeloga kotara Šibenik.
Ukupno je u kotaru bilo ubijeno 1222 Hrvata i 274 Srba (= 1497). Onih kojima je bilo ozlijeđeno tijelo, povrijeđena lična sloboda ili imovina brojčano i poimence teško je nabrojati, ali su popisani (HDA-ZKRZ, kut. 51). U kutiji br. 443. pohranjeni su spisi o ratnim zločincima koji su pomagali Talijanima i Nijemcima (imenovano ih je 26 s područja Šibenika i Knina, od kojih 24 četnika i dvojica ustaša) i o njihovim žrtvama, a zatim slijede - popisi ratnih zločinaca iz njemačkih redova.
Pojedinačne krivnje
Zemaljska komisija Hrvatske za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača (spis 35249/1945.) proglasila je Gaspera Barberu ratnim zločincem i zbog 43 žrtve u Zatonu kraj Šibenika, koje nisu poslušale naredbu da se ne udaljavaju od kuće, već su odlazile obrađivati polje: istjerali su ih iz kuće i tukli! Zločincem je proglašen i zato što je 12. travnja 1942., 28. svibnja 1942. i 6. studenoga 1942. internirao građane Jezera, Betine i Murtera u logore.
Pietro Giancolini, Commisario Prefetizzio u Tisnome, proglašen je 1945. ratnim zločincem zbog hapšenja, interniranja, zlostavljanja i pljačkanja Zvonimira Šikića (Petrova) iz Murtera, mehaničara, rođena 13. studenoga 1910.; Krešimira Šikića (Konstantina), težaka iz Murtera, rođena 5. kolovoza 1913.; Želimira Šikića (Perina) iz Murtera, težaka od 28 godina, Zorke Jadrešić (ud. Ive) iz Betine, težakinje od 39 godina; Šinke Klarin (Stipine) iz Jezera, težakinje od 55 godina; Markete Jelovčić Milin iz Jezera, težakinje od 55 godina, te mnogih drugih (HDA-ZKRZ-Zh. 35234-35288).
Protiv Carla Szommera, koji je 1943. bio upravnik konclogora na Molatu, svjedočio je 1945. i Krešimir Šikić (Konstantina) iz Murtera (sa stotinama ostalih). On je 11. studenoga 1942. do 22. siječnja 1943. bio u internaciji na Molatu: mučen je, kao i svi ostali, glađu, spavao je na goloj zemlji pod šatorom. U svome iskazu istakao je da su agenti i karabinjeri u tom vremenu mučili sve internirce, zlostavljajući ih na različite načine, tako da je, za njegova boravka u logoru, mnogo ljudi umrlo od bolesti i gladi (HDA-ZKRZ-Zh. spis 35281).
Leonardo Fantoli, upravnik logora na Molatu u 1942. godini (diretorre del Campo di concetramente), imao je iste svjedoke kao i Szommer: logoraše koje je mučio i izgladnjavao (HDA-ZKRZ-Zh. spis 35281).
Alberto Araldi, vicebrigadir kot. CC.RR. u Murteru, proglašen je ratnim zločincem i zbog hapšenja, interniranja, zlostavljanja i pljačke K. i Z. Šikića i M. Jelovčić Milin, odnosno da je Zvonimir Šikić bio 12. travnja 1942. uhapšen u Murteru, pušten pa 28. svibnja ponovno uhapšen. Krešimir Šikić bio je uhapšen 6. studenoga 1942., kad i još 510 Murterina i Betinjana, ali je on 22. siječnja 1943., kao jedan od vrlo rijetkih, uspio pobjeći iz molatskoga konclogora. Prema Araldijevu nalogu, uhapšen je 6. studenoga 1942. i Želimir Šikić (Perin) i odveden na Molat, gdje je ostao šest mjeseci (HDA-ZKRZ-Zh. spis 35281).
Što se dogodilo?
Dvaput su talijanski fašisti hapsili u Betini i Murteru, 7. i 11. studenoga 1942. i to jedino iz etničkih i genocidnih razloga. Ukupno su pohapsili 511 stanovnika, najviše djece, a među tim stanovnicima bili su i spomenuti Šikići i još pedesetak poratnih svjedoka - žrtava.
Te žrtve su ispričale (potvrdile dokumente), da su 11. studenoga 1942. brodom Viotti, nakon što su četiri dana proboravile u murterskoj Uljari (na Hramini), odvezene na otok Molat (Meladu). Tu su trojica umrla od gladi, dvojica su odvezena u njemački koncentracioni logor, a ostali su bili uskraćivani u svim ljudskim pravima - od prava na intimu, osobnu higijenu (u šatorima i barakama bili su smješteni stariji muškarci, žene, djevojčice i djeca, a postojao je samo jedan, kasnijne tri pokretna nužnika), do prava na liječenje (umirali su, a da nisu ni vidjeli liječnika), slobodu primanja i slanja pisama i paketa, slobodu primanja novca, slobode posjete itd.
Uvijek su, uz te zabrane, bili izloženi i nasilju, torturama, od kojih su mnogi kasnije postali tjelesni ili psihički invalidi. Do danas (2001. godine) ostala ih je tek četvrtina živih, uglavnom oni koji su 1942. imali godinu-dvije, desetak godina ili su rođeni u konclogoru na Molatu, jer su Talijani bili odveli u logor i trudnice.
Samo je tim logorašima odšteta u 1945. procijenjena na ukupno 43,047.000 predratnih dinara (cca toliko sadašnjih DEM), a osim spomenutih 14 ratnih zločinaca optuženi su i Treća četa 170. bataljuna Vespri (fašistički policajci iz Napulja), 20 granatijera 2. regimente granatiera di Sardegna (sa sjedištem u Murteru), fašistička četa 112. bataljuna Tenere (sa sjedištem u Pirovcu), Karabinjerska stanica Murter, karabinjeri Stanice u Tisnom, upravno osoblje konclogora Fertiglia-Alghero u provinciji Sassari i upravno osoblje nepoznatih logora u Njemačkoj. Nikome od njih u poraću nije pala ni dlaka s glave: nema dokumenata o njihovu hapšenju!
Dokazi o etničkom čišćenju
Nudeći našim ljudima iz konclogora u Dalmaciji ili u Italiji utočište i sklonište u tuđini, u nepoznatom kraju, kod nepoznatih ljudi, a nakon što su im popalili sela, talijanski fašisti su, zapravo, provodili politiku denacionalizacije okupiranih područja, te asimilacije njihovih stanovnika - preseljavanjem, a to je - etničko čišćenje, ratni zločin
Još jedna, gotovo neistraživana, dokumentacija o fašističkim logorima uz istočnu (našu) jadransku obalu 1942-1943. potvrđuje kako je stradao narod na ovim prostorima. Potvrđuju to dokumenti Komande VI. armijskog korpusa - Civilna kancelarija, primjerice dokument br. 1590/T.G. prot. V.P. 39 od 27. travnja 1942. XX, u kojem je riječ o internaciji, a koji je poslan komandama pješadijskih divizija Marche (V.P. 32), Messina (V.P. 91), Cacciatori delle Alpi (V.P. 100), Murge (V.P. 154) i Emilia (V.P. 155), zatim Komandi Alpske divizije Taurinense (V.P. 200), Komandi Kraljevskih karabinjera VI. armijskog korpusa - sjedište, te na znanje Njegovoj ekselenciji Prefektu iz Kotora.
U tom dokumentu dopunjavaju se propisi o načinu interniranja u logore na tvrđavi Mamula i na Prevlaci, i to svih osoba koje su pod civilnom vlasti prefekta iz Kotora. Ističe se da u normalnoj situaciji vlast, prije interniranja, treba da obavještava Komandu VI. armijskog korpusa, pa ona određuje logor u koji će pojedinac ili grupa biti upućeni, a prijedlog o interniranju podnose prefektu iz Kotora komande divizije (radi odluke). U slučaju iznenadne - hitne ratne potrebe i operacija velikog obujma, komande divizija izravno predlažu internaciju Komandi VI. armijskog korpusa, a zapovjednik Korpusa poslije obavještava prefekta u Kotoru (I. zona).
U II. zoni, kad komande divizija obavijeste o internaciji i nadležne hrvatske policijske vlasti i Komandu VI. korpusa, zapovjednik Korpusa odlučivao je o svakoj internaciji civilnih osoba, bilo da se odnose na obitelji, skupine ili cijelo selo. U III. zoni, u svakom slučaju (i u normalnoj situaciji i u slučaju hitne ratne potrebe), zapovjednik Korpusa odlučivao je o svakoj internaciji. Nijedan internirani nije više mogao biti oslobođen logora bez odobrenja zapovjednika armijskoga korpusa - generala R. Dalmazza i dodijeljenog mu časnika Luigiaja Ononia (taj dokument preveden je i sravnjen 8. studenoga 1945. na Cetinju).
On potvrđuje tko je odobravao - naređivao slanje ljudi u konclogore, a tako je bilo na cijelome prostoru pod talijanskom okupacijom, odnosno da je bilo i - samovolje logorskih zapovjednika (HDA-ZKRZ-GUZ 1945, spisi 2624/16, kutija br. 51).
U logore i nemoćni
Sljedeći dokument što ga uvijek treba imati na umu, onaj je Komande VI. armijskog korpusa - Civilna kancelarija, broj 1297/42, V.P. 30/III/1942., o koncentracionim logorima, a koji je također poslan navedenim divizijama, zatim Komandi CC.RR. armijskoga korpusa (sjedište) i na znanje Komandi 2. armije (V.P. 10), Intendaturi 2. armije (V.P. 10), komandi artiljerije VI. korpusa (sjedišta), Komandi inženjeraca VI. korpusa, direkcijama saobraćaja, saniteta, komesarijata, administracije i konjske i veterinarske direkcije VI. korpusa (sjedište). U njemu se navodi da su osnovani koncentracioni logori Mamula (na ulazu u Boku kotorsku) i na Prevlaci (oko dva kilometra od rta Oštro), te da zapovjednik VI. korpusa naređuje:
1. Da se u tvrđavu Mamula upute:
a) civili oba spola: starci, žene, djeca i nemoćni, za koje ne postoje direktne krivnje, a kojima je potrebno ograničiti slobodno kretanje, radi mjera sigurnosti ili javne sigurnosti;
b) uhapšeni i zatvoreni za koje se dobilo uvjerenje da su prema njima potrebne mjere opreza (uzimanje talaca i dr.).
Za ove posljednje, utvrđenje krivnje ima se staviti u dužnost komandama divizija, koje će izvršiti istragu i izvijestiti ovu komandu o odlukama" (HDA-ZKRZ-GUZ 1945., spisi 26524/16, kutija 51).
Zabrane - i sastajanja!
Za rasvjetljavanje konclogorske problematike vrlo je značajan dokument kojim zapovjednik talijanske divizije Sassari, u skladu s naređenjem zapovjednika 2. talijanske armije, preuzima svu vojnu i građansku vlast na području Knina, tvrdeći da su hrvatske vlasti podložne mojim izravnim zapovijedima.
Nakon preuzimanja sve vlasti, naredio je:
1. Svim građanskim osobama zabranjuje se kretanje po ulicama od 21 do 05 sati: svatko tko u to vrijeme bude zatečen bez moje izričite dozvole, bit će uhapšen; ako na poziv organa javne sigurnosti pokuša pobjeći, bit će strijeljan.
2. Svatko tko ne pripada regularnim hrvatskim oružanim snagama, a ima oružje, eksplozivnog materijala i municije, dužan je predati ih 2. kolovoza t.g., odnosnim hrvatskim oružničkim vlastima.
3. Svatko tko ne pripada regularnim hrvatskim oružanim snagama ili tko nije proviđen mojom izričitom pismenom dozvolom, a bude zatečen da se kreće sa oružjem, bit će smjesta strijeljan.
4. Svatko tko učini nasilje nad osobom ili stvari bit će smjesta strijeljan.
5. Zabranjeni su privatni i javni sastanci, izuzeto oni u mjestima bogoslužja.
6. Zabranjeno je svako kretanje bilo kakvih motornih vozila koji nisu proviđeni mojom izričitom dozvolom.
Nema povratka u rodni kraj
Dano u Kninu 1. kolovoza 1941. XIX., general-zapovjednik Divizije Furio Monticolli" (HDA-ZKRZ-GUZ 1945, kutija br. 6, inv. br. 10789).
Major M. Marucci, koji je bio dodijeljen Štabu VI. armijskoga korpusa - Civilna kancelarija, a prema naređenju šefa Generalštaba, izdao je 7. travnja 1942. (XX) vojni akt br. 1354/1942. - V.P. 39, poslan zapovjednicima pješadijskih divizija Marche, Messina, Cacciatori delle Alpi i Emilia (V.P. 32, 91, 100, 155), Komandi alpske divizije Taurinense (V.P. 200) i Komandi Kralj. karabinjera VI. armijskog korpusa (sjedište), vezujući to s aktom broj 1297/t.g. od 30. ožujka 1942. Poslao im je i akt Ureda ustrojstva 2. armijskoga korpusa izdan 17. ožujka 1942. pod br. 01971 O pravilima unutrašnje organizacije koncentracionih logora za političke zatvorenike, u kojima se ističe - različitost strukture konclogora, specijalne prilike u istom logor, te način pridržavanja dotadašnjih propisa o interniranim ženama i o onima koji su tek pod istragom (kojima tek treba dokazati krivnju). (HDA-ZKRZ-GUZ 1945., kutija br. 6).
Možda za ovu prigodu najznačajniji dokument onaj u kojem je općinska uprava u Crnom Lugu (Bosconero), kotar Čabar, molila 18. lipnaj 1943. (broj 668/43), riječku Prefekturu da iz konclogora Treviso bude oslobođeno stanovništvo područnog sela Malo Selo, koje je 2. kolovoza 1942. bilo svekoliko internirano. Molbi je priložen popis od 108 interniraca, te istaknuto njihovo dobro vladanje u logoru. Nakon provedene stanovite policijske istrage, kapetan Felice Nappi, komandir karabinjerske čete, izvijestio je Questuru u Rijeci: ... Internirani su nakon uništenja sela Malo Selo, gdje su stanovali, a u svrhu zaštite. Protivim se udovoljenju molbe za oslobađanje, napominjući da u Crnom Lugu ne bi našli ni stana ni pomoći, te, ukoliko bi bilo moguće, bilo bi svrsishodno dodijeliti ih kakvoj poljoprivrednoj zadruzi u Italiji, dajući im time zanimanje i rad.
Nudili su im, dakle, utočište i sklonište u tuđini, u nepoznatom kraju, kod nepoznatih ljudi, a to je politika denacionalizacije okupiranog teritorija i asimilacije njegova stanovništva - preseljavanjem, odnosno - etničko čišćenje, kako je, obrađujući taj slučaj 17. svibnja 1947., zaključio dr. Vladimir Jenko u Rijeci-Sušaku.
(Nastavlja se)
Život u dvije priče
Unutrašnji život u konclogoru Molat bio je strašniji i nepodnošljiviji nego u bilo kojem od 200 logora talijanskih fašista na našoj jadranskoj obali i u Italiji, što je fašističko Ministarstvo rata pokušalo prikriti "humanim" propisima. Kako u interesu zaštite građana od stresa neke priče i nije uputno iznositi javno, evo onih manje šokantnih
Nadovezujući se na već spomenute dokumente, nemoguće je izbjeći naredbu 2. armije (talijanske) - Ured ustrojstva o Propisima za funkcioniranje konclogora za politički sumnjive osobe (zatvorenike), a u kojem se kaže da nadležne komande moraju nadzornu službu u logorima za političke zatvorenike organizirati na način da pruži apsolutnu garanciju kako će svaki pokušaj bijega biti energično i efikasno spriječen, i da svaki zatvorenik stekne uvjerenje kako nitko živ ne može izići iz logora... (to se odnosi na kućni red, straže, ophodnje itd.).
U tu svrhu interniranima je bilo zabranjeno:
a) da se noću približe žici u logorima;
b) da noću u konačištima iziđu iz prostorija radi kretanja u dvorištima.
Stražari su morali biti - specijalni karabinjeri, izuzeti iz armijskih korpusa. Svaka logorska komanda morala je izraditi vlastite propise za slučaj uzbune, zračnog napada, požara u logoru itd. Te propise odobravala je komanda nadležne divizije ili teritorijalne obrane u čijoj je nadležnosti bio logor.
Idila iz pravila
Slika stupova srama za koje su u logoru Molat vezivali internircePostupak s osumnjičenicima obuhvaćao je devet točaka:
1. internirani su smatrani zatvorenicima (u vlastitoj odjeći), što je podrazumijevalo i jedino - grupne izlaske;
2. učestalo, strogo i detaljno trebalo je pregledavati nove zatvorenike u konclogoru;
3. prozivke su morale biti što češće;
4. zabranjeno je bilo igrati karte, a pušiti se moglo jedino za danje šetnje;
5. svećenici i kaluđeri, koji su bili smješteni u posebnim prostorima, nisu imali pravo ispovijedanja;
6. dvije žene od povjerenja detaljno su morale pretresti internirane žene - prije ulaska u logor, te ih odvojiti od muškaraca, i upozoriti na zabranu kretanja izvan logora;
7. u barakama je trebalo biti po 20 interniranih, s izabranim starješinom koji zna talijanski;
8. logoraši su svakih 15 dana mogli kući pisati po jednu poštansku dopisnicu, s tim što je sva pošta bila strogo cenzurirana;
9. sve koji su kršili logorsku disciplinu trebalo je staviti u logorski zatvor ili okovati, a pokušaje pobune odmah prijaviti vojnome ratnom sudu okruga.
Komandanti logora bili su ovlašteni da u logoru primijene pravila o sudskim zatvorima.
U spomenutim pravilima bilo je još štošta napisano, primjerice o sanitetskoj i higijenskoj službi (zdravstveni pregledi, kupaonica s vrućom vodom, liječnik u ambulanti, upućivanje teških bolesnika u najbližu stalnu vojnu bolnicu), o administraciji i opskrbi (da je internircima zabranjeno prodavati dragocjenosti i ostale vrijednosti skuplje od 20 lira kako bi u kantini nabavili voće i duhan, da će dobivati obroke kakve je Ministarstvo rata propisalo za dočasnike i vojnike u trupama, s mogućnošću nabave sezonskog voća), da će svaki logoraš dobiti po jedan ručnik, porciju, limenu posudu, žlicu, slamaricu, tri ćebeta, 7 kg slame za ležaj, sapun, kuhinjske predmete i sve što im je potrebno za čistoću u stvarnoj visini potrošnje, da u logoru logoraši neće ništa raditi osim cijepanja drva za kuhanje, pranja porcija i kupanja, zatim održavanja prostorija, nošenja vode itd.
Takva pravila potpisao je general armijskog korpusa Mario Roata (prevedena su i ujednačena s originalom u Cetinju 8. studenoga 1945.), a sjećanja logoraša ne sadrže ni minimum takve idiličnosti, već besprimjernu okrutnost.
"Otok suza i smrti"
U listiću Dalmatinka u borbi (god. I. br. 1), što ga je 15. travnja 1943. izdao Odbor AFŽ-a za Dalmaciju, strši tekst Molat - otok suza, stradanja i smrti, u kojem je Milenka Sekulić napisala: Molat - lijepi i krševiti otok na Jadranskom moru! Nekad gordi čuvar plavog mora, danas je strašno ime za stotine i tisuće naših očeva, majki, djece, sestara i braće, boraca za slobodu Dalmacije... ’Campo concetramento’. Mislili su krvavi fašisti da će pokolebati borbeni moral naših boraca odvođenjem njihovih porodica na taj strašni otok... Na Molatu zatvorenici žive pod šatorima, na goloj zemlji, gladni, žedni, goli i bosi. Čak 5000 zatvorenika logora svrstava se svako jutro u redove i jedan po jedan prima pola litre vode dovezene na otok brodom-cisternom. To pola litre vode služi im za pranje i piće. A obrok tople vode s nekoliko zrna graha u njoj dovoljan je samo za najokrutniju smrt na koju su fašisti osudili naše roditelje i braću: za tiho umiranje.
Na Molatu se umiralo od gladi, žeđe i studeni, od suza, poniženja i bezakonja, od batina i životinjskih postupaka crnokošuljaša. Na Molatu, toj živoj grobnici ljudi, žena i djece, danomice haraju najstrašnije bolesti, koje crpe i posljednju snagu iznemoglih robijaša koje nije dotukao bijedni život i okrutna čizma tamničara..."
Nadalje se u tom tekstu navodi kako su iz pakla pobjegla dvojica, te pokušala još sedmorica (uspjelo je šestorici, a sedmog su noću vidjeli i izrešetali, te cijeli logor prisilili da ga gleda).
Žena koja se izvukla iz molatske grobnice i o tome pričala, istakla je: Od toga dana život je u logoru postao teži.
Zubi ispadali od gladi
- Budući da sam i ja jedan od interniraca, uhapšenih 15. siječnja 1943. na otoku Ugljanu, te zatvorenih, grubo ispitivanih i zlostavljanih sedam dana u podrumskom prostoru škole u Preku, a nakon toga (21. siječnja 1943.) M/b Sv. Josip, luke pripadnosti Lukoran, prevezen u koncentracijski logor na Molatu, ističem: u srcu zime bili smo smješteni u male šatore (tende), predviđene za dvojicu, a nas je bilo četvorica. Naletom vjetra, tende smo morali držati rukama, da ih vjetar ne iščupa i odnese. Tek poslije mjesec dana prebačeni smo u barake - ispričao je u svojem još neobjavljenom tekstu Boris Baraba iz Zadra, dodajući: Na svakom kraju barake bile su postavljene ’kible’, a jedna i u sredini, za fiziološke potrebe noću. Kako nas je u barakama bilo bolesnih i nemoćnih, od nas više od 200 uvijek je netko bio na toj nesretnoj ’kibli’, ili je vršio nuždu ili je povraćao. To je u baraci bio dodatni smrad, a bili smo jako isrcpljeni od gladi, buha i ušiju. Cijele noći smo se češali i ’gledali’ one na ’kiblama’. Tako je proticao naš ’noćni odmor’. Mnogo puta nisu protiv smrada pomogla ni česta pranja barake lizolom...
Dio priče Ive Stamaća, ispričane nedavno (6. listopada 2001.) u jednim novinama, glasi: Mene su u logor odveli 28. siječnja 1943., točno na rođendan, noću, s majkom i sestrom. Već prvog dana nije se moglo spavati od stjenica, ušiju i žohara. Ujutro bi nas, čim zatrubi truba, šibama istjerali vani. Stjerali bi nas vani da u redu čekamo dnevnu porciju vode - kutlaču tople kišnice. Dali bi nam i dvije slane srdele, slane kao more, a pokvarene... U podne je bio ručak: jedna kutlača vode u kojoj je plivala jedna jedina žlica riže. Uz to bi nam dali i šest dekagrama kruha. zamisli, šest dekagrama. Nije to bilo sve od ’spize’. Nekakav fanatik iz kuhinje dosjetio se da dnevnu porciju boba podijeli na pola. Stvar i ne bi bila toliko tragična da se dnevna porcija nije sastojala od jednog jedinog boba! Pa sad ti preživi s jednom žlicom riže i polovicom boba...
Kaže da su im zubi počeli ispadati od gladi, da su se svakom logorašu mogla izbrojiti rebra.
(nastavlja se)
Gluhi državnici
Iako su Tuđmanu i Mesiću, javnotužilačkoj i sudskoj vlasti HDZ-ove i koalicijske vlade, županima Zadarske i Šibensko-kninske županije, gradonačelnicima Zadra i Šibenika, zastupnicima u Saboru s tamošnjih područja i drugim upućena po dva-tri pisma o Molatu, nitko još nije odgovorio, ali su stigli odgovori od konzula i veleposlanika značajnijih država, od Vijeća Europe i Ujedinjenih naroda. Slijedi li tužba logoraša Međunarodnom sudu u Haagu?
Političari, suci, policajci i ostali sve do 1998. gotovo nigdje nisu mogli bilo što pročitati o tragedijama ljudi iz konclogora na Molatu, a te godine, osim prvih tekstova u javnim medijima, Udruga logoraša antifašista Molat iz Zadra, pa i dr. sc. Josip Grbelja, autor ovog podlistka, uputili su prva pisma nadležnima u Republici Hrvatskoj i u svijetu, moleći ih za razumijevanje i pomoć u zaštiti njihovih ljudskih prava.
Među prvim odgovorima (utjehama i razumijevanjima, iznenađenjima da je toliko prešućivanje bilo moguće i sl.) najupečatljivije, iako "najhladnije" doima se odgovor generalnog konzula Republike Italije u Rijeci Gianfranca de Luigija, što ga je riječki odvjetnik Oskar Skerbec, stalni sudski tumač za talijaski jezik, preveo, te poslao Udruzi logoraša antifašista Molat u Zadru. Odgovor glasi: Ministarstvo inozemnih poslova Italije obavijestilo nas je kao što slijedi: Pozitivne talijanske norme ne predviđaju koncesiju penzionih beneficija u korist stranih državljana koji su bili internirani u talijanskim koncentracionim logorima. Ujedno, dogovorom između Italije i Jugoslavije od 18. prosinca 1954. regulirana su sva međusobna potraživanja ekonomskog i financijskog karaktera koji proizlaze iz Ugovora o miru, uključivši i ratne naknade štete putem isplata jednog paušalnog iznosa. Srdačni pozdravi!
UN preopterećen...
Groblje logora Molat iz 1942.-1943. godineAutoru ovog podlistka, na pismo od 20. ožujka 1998., napisana su imena 511 bivših interniranih Betinjana i Murterina, u kojem je zatražen savjet o pravu koje ne zastarijeva, odgovorila je u ime Komisije za ljudska prava UN-a u Ženevi Helga Klein navevši: Nažalost, zbog ograničenih rashoda, a velikog broja priopćenja dobivenih u Ujedinjenim nacijama, nemamo mogućnosti odvojeno odgovoriti na svako priopćenje. Isto Vas tako uvjeravam da je Vaše priopćenje pročitano s pažnjom i njegov je sadržaj dužnim načinom primljen na znanje. Izražavajući žalost u svezi s tim što Sekretarijat OUN-a nije u stanju pružiti Vam neposrednu pomoć u pitanju koje se javlja predmetom Vašega priopćenja, htjeli bismo da znate kako djelatnost Vrhovnog komesara za prava čovjeka umnogome zavisi od ukupnog sadržaja priopćenja dobivenih iz svih svjetskih država, u tom broju i Vašega. Zato Vam zahvaljujemo na tome što ste našli vremena i pisali nam.
Iz Vijeća Europe u Strasbourgu 2. travnja 1998. odgovorila je Jane Dinsdale, iz Glavnog ureda Europske komisije za ljudska prava, da je naše pismo predano Komisiji, ali da ta komisija ne može razmatrati o kršenjima ljudskih prava koja su se zbila prije 1953. godine, pa da žrtve mogu pronaći niz adresa, primarno kroz domaće zakone.
Veleposlanici - osjećajni!
Ondašnji američki veleposlanik u Zagrebu William D. Montgomery 8. travnja 1998. odgovorio je: SAD su uvjerene da se svi takvi slučajevi moraju pravedno riješiti bez obzira na etničku ili bilo koju drugu pripadnost. Uputio je žrtve da se obrate na Tatjanu Burjačenko-Grubišu u Pravnoj klinici za ljudska prava, Zagreb, Jurišićeva 5/III ili Hrvatskome helsinškom odboru za ljudska prava, Zagreb, Smičiklasova 23. Dodao je: Američko veleposlanstvo je financijski potpomoglo ove organizacije kako bi mogle pomoći ljudima koji imaju problema s ljudskim pravima. Uvjeren sam da će vam oni biti od pomoći pri rješavanju vaših problema.
Hans-Dieter Steinbach, savjetnik u Veleposlanstvu Savezne Republike Njemačke, odgovorio je 7. travnja 1998., navevši da je pitanje odštete za žrtve rata i naknade štete u odnosima između Savezne Republike Njemačke i bivše Jugoslavije zaključno regulirano još 1973. Tada su se - naveo je - savezni kancelar Brandt i predsjednik Tito sporazumjeli u Bonnu da će se otvorena pitanja iz prošlosti riješiti dugoročnom suradnom na gospodarskom i drugim područjima. Ispunjavajući taj dogovor, Njemačka je odobrila bivšoj Jugoslaviji vrlo povoljno kredite u ukupnoj vrijednosti od 1 milijarde DEM. Već šezdesetih godina njemačka Savezna vlada plaćala je odštete tadašnjoj jugoslavenskoj vladi...
Dr. Rudolf Bogner, izvanredni i opunomoćeni veleposlanik Republike Austrije u Zagrebu, odgovarajući 23. travnja 1998. na pismo, naveo je: Zahvaljujem Vam na Vašem napisu o žrtvama fašizma na otoku Murteru, jer ste mi pružili uvid u poglavlje ’neznani stradalnici fašizma odnosno Drugoga svjetskoga rata’. Vjerojatno se slažete sa mnom u ocjeni da još ni izdaleka nismo proradili tu povijest i učinili sve da pružimo odštetu i zadovoljštinu nevinim žrtvama. Upravo u tom pravcu rade austrijske vlasti i nastoje da se i na međunarodnome planu konačno razvija svijest za odgovornost koju i kasnije rođene generacije moraju gajiti prema toj prošlosti. Budite stoga uvjereni da Republika Austrija u okvirima svojh mogućnosti poduzima sve da svima znanim, ali i neznanim stradalnicima, odnosno njihovim nasljednicima, osigura taj vid ljudskih prava. Jasno je, međutim, da za to treba volje i spremnosti šire međunarodne zajednice. Primite izraze moga osobitog štovanja.
Na pismo nisu odgovorila veleposlanstva u Zagrebu - rusko, francusko, britansko i talijansko!
Svakom jedno pitanje
Svakoga potpisnika tih odgovora, iako neki nisu više na "starim" funkcijama, podsjećamo:
Ako je između Italije i Jugoslavije još 1954. sve riješeno bilateralnim mirovnim i međunarodnim ugovorima, kako to da esuli u Italiji svake godine traže odštetu od Hrvatske, koja im je i obećana, i već je ušla u proračun za 2002., te čak u Hrvatsku šalju predsjednike i premijere da ubrzaju isplatu. Zar je u Hrvatskoj zaboravljen Ugovor o miru sa Italijom objavljen u Službenom listu FNRJ od 29. kolovoza 1947., u kojem se spominje talijanska odšteta Jugoslaviji od 125.000,000 USD?
Helgu Klein iz UN-a u Ženevi pitamo: Zašto globalizacijski, univerzalno, na osnovi priopćenja dobivenih iz svih svjetskih država, tumači konkretan primjer kršenja ljudskih prava i ratnog zločina u Hrvatskoj koji ne zastarijeva ni po jednoj međunarodnoj konvenciji još od Haaškog reglementa iz 1907.
Jane Dinsdale polazi od 1953. (Hrvatska tada nije potpisala Konvenciju...), a prešućuje da su tadašnje konvencije i deklaracije temeljene na Haaškom reglementu iz 1907.
Williama Montgomeryja pitamo: Zašto je "spustio" slučaj na domaći (hrvatski) teren, na domaće udruge, kad one nisu, iako su mogle čitati o molatskim žrtvama, ni riječju pokazale - solidarnost?!
Hansa Dietera Steinbacha samo podsjećamo da Savezna Republika Njemačka sada (2001. godine) isplaćuje odštetu žrtvama nacizma, osobito onima koji su 1941.-1945. bili na prisilnom radu u Njemačkoj, te da je od Veleposlanstva SR Njemačke u Zagrebu 1998. samo traženo - razumijevanje, savjet, a ne odšteta za logoraše na Molatu.
Hrvatska bi u cijelom kompleksu molatske problematike trebala već jednom pozvati znalce, stručnjake, da oni kažu istinu o neprebolnim patnjama ljudi, a ne šutjeti, jer ta šutnja može biti skuplja od odštete koju traže preživjeli iz konclogora na Molatu.
Može se, naime, ipak, reći da konclogor na Molatu više nije svjetska nepoznanica, a uskoro se, koliko ovaj autor zna, očekuju dvije knjige i snimanje filma s kojim bi se išlo na međunarodne festivale.
JamaI
Krv je moje svjetlo i moja tama.
Blaženu noć su meni iskopali
Sa sretnim vidom iz očinjih jama;
Od kaplja dana bijesni oganj pali
Krvavu zjenu u mozgu, ko ranu.
Moje su oči zgasle na mome dlanu.
Sigurno još su treperile ptice
U njima, nebo blago se okrenu;
I ćutio sam, krvavo mi lice
Utonulo je s modrinom u zjenu;
Na dlanu oči zrakama se smiju
I moje suze ne mogu da liju.
Samo kroz prste kapale su kapi
Tople i guste koje krvnik nađe
Još gorčom mukom duplja koje zjapi
Da bodež u vrat zabode mi slađe:
A mene dragost ove krvi uze,
I ćutio sam kaplje kao suze.
Posljednje svjetlo prije strašne noći
Bio je bljesak munjevita noža,
I vrisak, bijel još i sad u sljepoći,
I bijela, bijela krvnikova koža;
Jer do pojasa svi su bili goli
I tako nagi oči su nam boli.
O bolno svjetlo, nikad tako jako
I oštro nikad nisi sinulo u zori,
U strijeli, ognju; i ko da sam plako
Vatrene suze s kojih duplje gori;
A kroz taj pako bljeskovi su pekli,
Vriskovi drugih mučenika sjekli.
Ne znam koliko žar je bijesni trajo,
Kad grozne kvrge s duplja rasti stanu,
Ko kugle tvrde, i jedva sam stajo.
Tad spoznah skliske oči na svom dlanu
I rekoh: “Slijep sam, mila moja mati,
kako ću tebe sada oplakati...”
A silno svjetlo, ko stotine zvona
Sa zvonika bijelih, u pameti
Ludoj sijevne: svjetlost sa Siona,
Divna svjetlost, svjetlost koja svijeti!
Svijetla ptico, Svijetlo drvo! Rijeko!
Mjeseče! Svjetlo ko majčino mlijeko!
Al ovu strašnu bol već nisam čeko:
Krvnik mi reče: “Zgnječi svoje oči!”
Obezumljen sam skoro preda nj kleko,
Kad grč mi šaku gustom sluzi smoći;
I više nisam ništa čuo, znao:
U bezdan kao u raku sam pao.
II
Mokraćom hladnom svijestili me Ćuške
Dijelili, vatrom podigli me silom;
I svima redom probadali uške
Krvnici tupim i debelim šilom
“Smijte se!” — ubod zapovijedi prati —
Oboce svima pred krst ćemo dati!”
I grozan smijeh, cerekanje, grohot
Zamnije ko da grohoću mrtvaci;
I same klače smete ludi hohot
Pa svaki bičem na žrtve se baci.
A mi smo dalje u smijanju dugu
Plakali, praznih duplja, mrtvu tugu.
Kada smo naglo, ko mrtvi, umukli
(Od straha valjda što smo ipak živi),
U red za uške otekle nas vukli,
I nijemi bol na stranu sve nas privi;
(U muku čuli iz šume smo pticu):
provlačili su kroz uške nam žicu
I svaki tako, kada bi se mako,
Od bola strašna muklo bi zarežo.
“Šutite!” — rikne krvnik — “nije lako,
Al potrebno je da tko ne bi bježo.”
I nitko od nas glavom da potrese
I drugom slijepcu ljuti bol nanese.
Krvožednike smiri žičan lokot
I umorni su u hlad bliski sjeli;
I začuo se vode mrzli klokot
U žarku grlu, i glasno su jeli,
Ko poslije teška posla; zatim stali
Jedan sa drugim da se grubo šali.
Zaboravili kao da su nas:
Zijevali, vjetre puštali su glasne.
“Eh, jednu malu vidio sam danas...”
Dobaci netko, uz primjedbe masne.
I opet klokot hladna vina ili vode
Trgne slijepce — žica me probode.
III
U mome redu počela da ludi
Neka žena. Vikala je: “Gori!
Ljudi, gori! Kuća gori! Ljudi!”
A žica ljuto počela da pori
Nabreknute, grozne naše uši.
Na tla se žena ugušena sruši.
“Dupljaši! Ćore! Lubanje mrtvačke”
Sove! U duplja dat ćemo vam žere
Da progledate! Vi, ćorave mačke!”
Zareži pijan koljač kao zvjere
I slijepcu nožem odcijepi lice
Od uha što se zaljulja vrh žice.
Urlik i teški topot slijepe žrtve
(Što bježeć kroz mrak uvis noge diže),
I brz trk za njom, sred tišine mrtve,
I tupi pad, kad lovca nož je stiže
O, taj je spašen! — rekoh svojoj tami
Ne opazivši da nas vode k jami.
Srce je muklo šupljom grudi tuklo;
Tad druga srce preko žice začuh.
Lupanje ludo naprijed nas je vuklo.
(Što srce skaču kad u mraku plaču!)
I od te lupe progledah kroz rupe:
U jasnom sjaju misli mi se skupe.
I vidjeh opet, ko još ovog jutra,
Duboku jamu, juče iskopanu.
Napregnuh sluh da čujem kad unutra
Uz tupi udar prve žrtve panu.
Oštrom svijesti odlučuh da brojim:
Ja, pedeseti što u redu stojim.
I čekao sam. Skupljao sam točne
Podatke: tko je već nestao straga,
Tko sprijeda — zbrajo, odbijao, dok počne
Udaranje, padovi. Sva snaga
mozga u jasnoj svijesti se napregnu
Da promjene mi pažnji ne izbjegnu.
Negdje je cvrčak pjevo; oblak pokri
Začas u letu sjenom cijelo polje.
Čuo sam kako jedan krvnik mokri,
A drugi stao široko da kolje.
Sve mi to zasja u sluhu ko u vidu.
Sa bljeskom sunca na nožnome brdu.
IV
Kad prva žrtva počela da krklja,
Čuh meki udar, i mesnata vreća
Padaše dugo. Znao sam: u grkljan
Dolazi prvi ubod, među pleća
Drugi, a ruka naglo žrtvu grune
U jamu gdje će s drugima da trune.
Netko se mrtvo ispred mene složi
Il iza mene, riknuvši od straha,
A ja udarce silnom svijesti množih,
Odbijajući pale istog maha,
Mada sam svakog — što kriknu, zagrca —
Ćutio kao ugriz u dno srca.
Čovjek iz jame jeco je ko dijete,
Tek priklan; cikto jezivo mu glasak.
Streptih da račun moj se ne pomete.
Tad buknu u dnu bezdna bombe prasak.
Tlo se zaljulja. Klonuće me svlada.
Nestala u spas posljednja mi nada.
Al silna svijest pažnjom me opsjednu:
U sluh se živci, krv, meso i koža
Napregli. Zbrojih trideset i jednu
žrtvu; šezdeset i dva boda noža.
Slušo sam udar kojom snagom pada,
I meni opet vratila se nada.
Na jauk iz bezdna sada nova prasne
Bomba uz tutanj. I mrtva tjelesa
Padahu sad uz pljuske manje glasne,
Kao u vodu, povrh kaše mesa.
Uto oćutjeh da po krvi kližem.
Protrnuh: evo, i ja k jami stižem!
V
O vidio sam, vidio sve bolje,
Ko da su natrag stavljene mi oči:
I bijelu kožu, i nož koji kolje,
I žrtve (kao jagnjad što se koči
Časkom pred klanje, al u redu bliže
Korak po korak mirno k nožu stiže).
Bez prekidanja red se dalje mico
— Ko da na čelu netko nešto dijeli —
Nit je tko viko, trzo se, narico;
Na žezi strašnoj tih su nas želi
Ko mrtvo klasje koje jedva šušti.
(To se čula krv što iz grla pljušti.)
Korak po korak pošli smo; stali opet:
Krkljanje, udar, pad i opet korak.
Začuh zvuk jače. Ukočen, ko propet,
Stadoh. Na usni tuđe krvi gorak
Okus oćutjeh. Sad sam bio treći
Što jamu čeka u redu stojeći.
Strašna mi tama, od sljepoće gora,
Sav um pomuti i na čula leže,
I za njom svjetlost ko stotine zora:
Iskro! Strijelo! Plamene! Sniježe!
Silno svjetlo bez ijedne sjene,
Ko oštar ubod igle usred zjene.
Drug se preda mnom natrag k meni nago,
Kao od grča; onda je zastenjo,
Naprijed posrno, uzdahnuo blago —
I tihi uzdaj s krkljanjem mu jenjo.
Surva se, pljusnu kao riba Zine
Preda mnom prostor bezdane praznine.
Sve pamtim: naprijed zaljuljah se, natrag,
Bez ravnovjesja — kao da sam stao
Jezive neke provalije na prag,
A iza mene drugi ponor zjao.
Bijela strijela u prsi mi sinu,
Crna me šinu s pleći. U dubinu.
VI
U bezdanu uma jeza me okrijepi.
Osjetih hladno truplo gdje me tišti,
Hladnost smrti da mi tijelo lijepi.
Strah sviješću sinu: Neka žena vrišti!
U jami sam — tom ždrijelu našeg mesa;
Ko mrtve ribe studena tjelesa.
Ležim na lešu: kupu hladetine,
Mlohave, sluzne, što u krvi kisne,
I spas sa jezom iz leda me vine:
Svijest munjom blisne kada žena vrisne.
Okrenuh se, u groznici tad k vrisku
Pružih ruku: napipah ranu sklisku.
I prvi puta sva životna snaga
Nad leševima stala da se skuplja;
Na vrisak skrenuh ruku, i u duplja
Lubanje zaboh prste; tijela naga
Ko da su sva zavrištala u jami —
Sav pako jeknu jezivo u tami.
Bomba će pasti! Užasnuh se prvo;
U grču strašnu zgrabih rukom niže.
Zakoljak nađoh grozan. Leš se rvo
Sa mnom i na me počeo da kliže.
Krkljo mu grkljan u krvavoj rani;
Korake začuh i glasove vani.
O bože moj, zagrlila me žena
Sad zagrljajem druge svoje smrti:
Kako joj koža lica nagrbljena...
Starice! Bako! I uzeh joj trti
Koščate ruke, i žarko ih ljubih.
Činilo mi se: mrtvu majku ubih.
Čuo sam kako umirući stenje,
I poželio ludo da oživi.
Sve leševe tad molih oproštenje.
Oćutjeh tvrdu usnu gdje se krvi —
Obeznanih se. Kad sam opet skido
Mrak nesvijesti, još sam gorko rido.
VII
Ušutjeh. Sam sam međ truplima lednim,
A studen smrti na leđa mi sjela,
Na udove. U ledu mrtvih žednim
Vatrama nepca, jezika i ždrijela.
Led smrti šuti. U njem pako gori.
A nigdje vriska da samoća ori.
Taj grozni teret što na meni leži,
Ni smrtnim ledom neće da priušti
Hladnoću grla; a biva sve teži:
Odjednom skoro viknuh: voda pljušti!
Čujem gdje s vrha po truplima teče;
Ah, studen mlat! — al peče, peče, peče!
Po goloj koži, po leđnome jarku,
Niz trbuh, prsa, slabine i bute
Potočić studen pali vatru žarku,
Dube u mesu kanaliće ljute.
I kad na usnu mlazić žarki kapno,
Opaljen jezik kusnu živo vapno!
Puna je jama: Na lešine liju
Vapno da živim strvine ne smrde.
O hvala im, nas mrtve sada griju
Plamenom svoje samilosti... Tvrde
Leševe ćutim: trzaju se goli,
Ko mrtve ribe kad ih kuhar soli.
Taj zadnji trzaj umirućeg živca,
Taj čudni drhtaj na kojem sam plivo
Učini da sam blagosiljo krivca:
O gle! još truplo kraj mene je živo —
To starica me hladnom rukom gladi,
Jer zna da moji ne prestaše jadi! .
VIII
Kada se mrtvi val života stišo,
Korake začuh ko daleku jeku:
Netko je jamu par puta obišo;
I nasta mir ko mir u mrtvu vijeku.
pomakoh nogu, stegnuh lakta oba —
Ko grobar kad se izvlači iz groba.
Zaprepastih se: leševi se miču,
Kližu nada me, polako se ruše —
Smiju se, plaču, hropoću i viču,
Pružaju ruke i bijesno me guše...
Osjećah nokte, stražnjice, bokove,
Trbuhe, usta što me živa love.
Prestavljen stadoh. Stadoše i oni.
Sad je težina manja. Mrtva noga
Pala mi preko ramena. Ne goni
Nitko me više! — rekoh sebi; — To se
O vratu tvome splele ženske kose.
Prostrujo hladan zrak na moja usta
Kroz sloj leševa: izlazu sam blizu!
I srknuh utopljenički: krv gusta
kroz nosnice u grlo oštro briznu.
Smijo sam se — al da me netko tako
Nakreveljena vidje, taj bi plako
Il bi od straha sledio se, nijem
Pred tom rugobom. Jer, što da se tješim:
Odsad će ljudi mislit da se smijem
Kad plačem, i da plačem kad se smiješim.
Ta prazna duplja, gnijezda grozne tame,
Sjećat će svijet na crno ždrijelo jame.
I sama sebe osjećo sam krivim
Što ostavljam u bezdnu te mrtvace,
Jer zrak je ovaj živ... a ja ne živim...
I čekah da me opet natrag bace.
Al rana živim bolom: živ si! reče.
Sabrah se. Vlaga! S njom se spušta veče.
IX
O, nikad nisam očekivo tamu
S tolikom čežnjom. Pazi! rosa kliže
Niz trupla dođe do mene, u jamu!
Užaren jezik počeo da liže
Kaplje sa ruku, nogu mrtvih tijela
Što su se na me ko žlijeb nadnijela.
Pomamno sam i divlje se penjo,
Gazio prsa i trbuhe grubo —
I kad bi mrtav zrak iz trbuha stenjo,
Nisam već trno. Vuko sam i skubo
Dugačke kose, uspinjo se mesom,
Podjaren žeđom kao ludim bijesom.
Nisam osjećo bola, straha, stida;
Obarah leš za lešom, grabih plazih
Po njima ko po zemlji što se kida.
A možda svoju mrtvu sestru gazih
Susjeda vukoh, lomih nježnu dragu.
Žeđ mi je dala bezumlje i snagu.
Kad sam se divlje iz jame izvuko,
Zaboravih svijest, oprez, da l je mrko:
Tlom krvavim sam puzo, tijelo vuko
Do trave: zvjerski, živinski je srko;
Uranjo u nju, jeo je i guto
I ko po rijeci livadom sam pluto.
Dozvah se: usta, punih trave, ležim,
Gorim, ledenim: u teškoj sam mori.
Spasen! O, kamo, kamo sad da bježim?
Zadrhtah: pjesma krvnikova ori.
Daleko. Našim mukama se ruga.
I mržnja planu. Ostavi me tuga
X
Odjednom k meni miris paljevine
Vjetar donese s garišta mog sela;
Miris iz kog se sve sjećanje vine:
Sve svadbe, berbe, kola i sijela,
Svi pogrebi, naricaljke, opijela;
Sve što je život sijo i smrt žela.
Gdje je mala sreća, bljesak stakla,
Lastavičje gnijezdo, iz vrtića dah;
Gdje je kucaj zipke što se makla,
I na traku sunca zlatni kućni prah?
Gdje je vretena zuj, misir hljeba
Što s domaćim šturkom slavi život blag;
Gdje su okna s komadićkom neba,
Tiha škripa vrata, sveti kućni prag?
Gdje je zvonce goveda iz štale
Što, ko s daljine, zvuk mu kroz star pod
U san kapne; dok zvijezde pale
Stoljeća mira nad sela nam i rod.
Nigdje plača. Smijeha. Kletve. Pjesme.
Mjesec, putujući, na garišta sja:
Ugasnuo s dola dalek jecaj česme,
Crni se na putu lešina od psa...
Zar ima mjesto bolesti i muka
Gdje trpi, pati, strada čovjek živ?
Zar ima mjesto gdje udara ruka
I živiš s onim koji ti je kriv?
Zar ima mjesto gdje još vrište djeca,
Gdje ima otac kćerku, majku sin?
Zar ima mjesto gdje ti sestra jeca
I brat joj stavlja mrtvoj na grud krin?
Zar ima mjesto gdje prozorsko cvijeće
Rubi još radost i taži još bol?
Zar ima većeg bogatstva i sreće
Nego što su škrinja i klupa i stol?
Iz šume, s rikom gora, prasak muko
Zatutnji. Za njim tanad raspršeno
Ciknu, ko djeca njegova. Pijuko
Nada mnom zvuk visoko, izgubljeno.
Bitka se bije. Osvetnik se javlja!
Osvijetli me radost snažna poput zdravlja.
Planu u srcu sva ognjišta rodna,
Osvetom buknu krvi prolivene
Svaka mi žila, i ko usred podna
Sunce Slobode razbi sve mi sjene.
Držeć se smjera garišnoga dima,
Jurnuh, poletjeh k vašim pucnjevima.
Tu ste me našli ležati na strani,
Braćo rođena, neznani junaci,
Pjevali ste, i ko kad se dani
Široka svjetlost, kao božji znaci,
Okupala me. Rekoh: zar su snovi?
Tko je to pjevo? Tko mi rane povi?
Oćutjeh na čelu meku ruku žene;
Sladak glas začuh: “Partizani, druže!
Počivaj! Muke su ti osvećene!”
Ruke se moje prema glasu pruže,
Bez riječi, i dosegnuh nježno lice,
Kosu i pušku, bombu vidarice.
Zajecao sam i još i sad plačem
Jedino grlom, jer očiju nemam,
Jedino srcem, jer su suze mačem
Krvničkim tekle zadnji puta. Nemam
Zjenice da vas vidim i nemam moći,
A htio bih, tugo! — s vama u boj poći.
Tko ste? Odakle? Ne znam, al se grijem
Na vašem svjetlu. Pjevajte. Jer ćutim
Da sad tek živim, makar možda mrijem.
Svetu Slobodu i Osvetu slutim...
Vaša mi pjesma vraća svjetlo oka,
Ko narod silna, ko sunce visoka
(I.G. Kovačić)